Predložena izmjena Pravilnika o izricanju pedagoških mjera mijenja tako da glasi:
„d) korištenje informacijsko-komunikacijskih uređaja u svim prostorima osnovne škole osim u edukativne, zdravstvene i druge svrhe uz odobrenje škole“,
otvara niz ozbiljnih normativnih, pedagoških i zdravstvenih pitanja te zahtijeva pažljivu doradu prije donošenja.
1. Normativna nepreciznost i suvišna formulacija
Formulacija „osim u edukativne, zdravstvene i druge svrhe“ neprecizna je i pravno kontradiktorna. Nabrajanje pojedinih svrha gubi smisao ako odredba završava neodređenim izrazom „i druge svrhe“, nepotrebno je, a uz to otvara prostor različitim, subjektivnim interpretacijama. Takva nejasnoća smanjuje pravnu sigurnost i ostavlja mogućnost proizvoljnog tumačenja tko, kada i kako smije koristiti IKT u školskim prostorima.
2. Tko je „škola“?
Izraz „uz odobrenje škole“ nije jasno definiran. U praksi se pod „školom” može podrazumijevati ravnatelj, školski odbor, stručna služba, ali nikad ne i učitelj — osoba koja u izravnom pedagoškom radu svakodnevno koristi IKT kao metodički alat. Time se učitelju de facto oduzima pravo na autonomno odabiranje nastavnih metoda i sredstava rada te se stvara hijerarhija u kojoj netko administrativno odlučuje o profesionalnim odlukama nastavnika. To je u suprotnosti sa Zakonom o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi koji propisuje stručnu i pedagošku samostalnost učitelja.
3. Kontradiktorno s ciljevima suvremenog obrazovanja
Uloga škole u 21. stoljeću nije ograničavati pristup tehnologiji, nego učenike učiti kako je koristiti odgovorno, etično i svrhovito. Škola mora biti mjesto digitalne pismenosti — gdje se učenici pripremaju za svijet rada i života u kojem je tehnologija već sada neizostavna.
Ako sustav učenicima šalje poruku da je tehnologija nepoželjna, a ne cjeloživotni alat za učenje i stvaranje, on se svjesno odriče svoje obrazovne i odgojne uloge.
Ovakva zabrana pokazuje da se sustav, suočen s kadrovskim i organizacijskim slabostima, odlučuje na „jednostavno rješenje“ — zabranu, umjesto ulaganja u kompetencije nastavnika i digitalnu zrelost škola.
Kroz takav pristup školstvo u Hrvatskoj ostaje tromo i neučinkovito, dok suvremeni zahtjevi društva i gospodarstva idu u potpuno suprotnom smjeru: traže radnike koji znaju koristiti tehnologiju za rješavanje problema, suradnju i stvaranje dodane vrijednosti.
4. Zanemarivanje zdravstvene i mentalno‑higijenske dimenzije
Digitalna pismenost ne znači samo tehničko znanje, nego i razvoj kulture odgovornog korištenja tehnologije koja čuva mentalno i emocionalno zdravlje djece.
Zanemarivanjem sustavne edukacije o sigurnom, svrsishodnom i umjerenom korištenju uređaja, školski sustav djecu prepušta utjecaju društvenih mreža, algoritamskog sadržaja i „ulice“ kao glavnih izvora učenja o tehnologiji. Time se umanjuje i razvoj zdravstvenog odgoja – upravo onog segmenta koji bi trebao prevenirati anksioznost, ovisnost o ekranu i druge oblike digitalne preopterećenosti.
Paradoksalno, odredba koja navodno „štiti“ učenike od štetnih učinaka tehnologije, zapravo potiče njihovu neinformiranost te povećava rizik za njihovo mentalno zdravlje.
5. Zaključak
Predložena izmjena umjesto napretka unosi nazadovanje. Normativno je neprecizna, pedagoški kontraproduktivna i zdravstveno kratkovidna. Potrebno je usmjeriti napore na osnaživanje školskih zajednica i učitelja da tehnologiju pretvore u alat za učenje, suradnju i razvoj digitalne pismenosti.
Zabrane mogu privremeno umiriti zabrinutost, ali dugoročno sputavaju razvoj učenika i udaljavaju školu od njezine temeljne obrazovne i odgojne zadaće.
Uloga škole nije uskraćivati pristup tehnologiji, nego učenike učiti odgovornom, sigurnom i zdravom korištenju digitalnih alata. Zabranama se školski sustav odriče obrazovne i zdravstvene odgovornosti, prepuštajući djecu ulici i društvenim mrežama da ih oblikuju. Time se ne štiti mentalno zdravlje učenika, nego se pogoršava njihovim neznanjem i pasivnošću odgojno-obrazovnog sustava.
