Kako su humanoidi postali zajednički predsjednički rekvizit Balkana
Negdje između nefunkcionalnih e‑Usluga, padanja sustava na javnim natječajima i nastavnika informatike bez kabineta, na Balkanu se dogodila mala tehnološka revolucija: pojavili su se – humanoidni roboti. Nisu još naučili srediti zemljišne knjige, riješiti listu čekanja u bolnicama ili objasniti roditeljima kako se prijaviti u e‑Dnevnik, ali znaju nešto važnije: pozdraviti premijera, nasmijati predsjednika i pozirati za kamere.
Dobro došli u fenomen “braće po robotu” – Hrvatske, Srbije i BiH – tri države, jedna ista ikonografija: visoki dužnosnik, bijeli humanoid i narativ o “povijesnom iskoraku” u digitalnu budućnost.
Hrvatska: Tonka, Rinno i digitalna transformacija za B-roll
U Zagrebu, na sjednici Nacionalnog vijeća za digitalnu transformaciju, premijera dočekuju dva domaća zvjezdana lika: humanoidna robotica Tonka i humanoidni robot Rinno. Tonka otvara sjednicu, Rinno premijera pozdravlja svečanim, unaprijed programiranim rečenicama. Publika snima, premijer se smije, novinari dobiju savršene kadrove za prilog o “AI budućnosti Hrvatske”. tportal.hr
Retorika je standardna: “Hrvatska ima znanje i kapacitete”, “humanoidna robotika je naša prilika”, “digitalna transformacija temelj je razvoja”. Robot služi kao vizualni dokaz da smo, eto, već zakoračili u svijet sutrašnjice. Ne smeta previše što istodobno dio škola nema pristojan internet, a državne baze podataka se i dalje ponekad ponašaju kao da se održavaju u Excel tablici iz 2003.
Humanoid ovdje postaje svojevrsni sakralni predmet digitalne politike: nije bitno što radi, bitno je da stoji pored premijera i da izgleda dovoljno “sci‑fi” da publika povjeruje da smo na pravom putu.
foto: vlada.hr
Srbija: Luka, vojna parada i tisuće robota u glavi predsjednika
U Beogradu, ikonografija je gotovo ista, samo s jačom dozom spektakla. Predsjednika dočekuje humanoidni robot Luka u Kineskom kulturnom centru: rukovanje, komplimenti, tvrdi stisak ruke, par rečenica na engleskom o tome kako je Srbija “most inovacija u Europi”. republika.rs
No vrhunac nije u rukovanju, nego u narativu. Predsjednik najavljuje da bi Srbija mogla biti prva zemlja u Europi koja će serijski proizvoditi humanoidne robote – i to već ove godine. Spominje se i vizija tisuća robota na vojnoj paradi, roboti koji kuhaju kavu, peglaju, štite granicu, rade sve – osim možda reformi. tportal.hr | dw.com
Robot opet nije alat, nego kulisa za veliku priču: nacija maltene skače iz faze rupe na cesti direktno u fazu “AI vojske”. Tehnologija se ne prikazuje kao niz praktičnih, dosadnih, sitnih poboljšanja u administraciji, obrazovanju i industriji, nego kao instant-napredak u formi metalnog čovjekolikeg bića koje se smiješi uz predsjednika.
foto: tanjug
BiH: Roby na Starom mostu, između tradicije i “pametnih gradova”
U Bosni i Hercegovini, humanoidni robot Roby šeta „Starim“ mostom u Mostaru, pozdravlja građane, glumi spoj tradicije i budućnosti: “Nema do Mostara”, poručuje s povijesnog mosta, pa nastavlja turneju do Sarajeva i Banje Luke. n1info.ba | euronews.ba | biznis.ba
Narativ je nešto mekši, više turističko‑marketinški: robot kao atrakcija, podrška modernizaciji turizma i uslužnog sektora. Govori se o “pametnim gradovima”, “približavanju humanoidne robotike javnosti”, “razbijanju predrasuda” – a pritom većina ljudi još uvijek sa šalterom komunicira preko papirića i pečata, ne preko digitalnog potpisa.
Ovdje je robot gotovo doslovno turistički vodič i hodajuća reklama. Umjesto da vidiš billboard s logom telekoma, šeta čovjekolika figura koja priča i mahne ti – upgrade na razini atrakcije, a ne sustava.
Ikonografija koja se ponavlja: isti kadar, druga zastava
Ako se sve tri scene stave jednu do druge – Zagreb, Beograd, Mostar/Sarajevo – shema je gotovo identična:
- humanoidni robot u bijeloj ili svijetloj plastici,
- visoki dužnosnik u odijelu,
- zastave ili prepoznatljiv nacionalni simbol u pozadini (parlament, kulturni centar, „Stari“ most),
- novinari, kamere, izjave o “budućnosti”, “inovacijama” i “digitalnoj transformaciji”.
Robot služi kao vizualni multiplikator ozbiljnosti: ako uz ministra stoji čovjek u odijelu – to je dnevna politika; ako uz ministra stoji humanoid – to je “strategija budućnosti”. Činjenica da je većina tih robota zapravo demonstracijska platforma, često stranog porijekla ili komercijalni proizvod, u narativu se gubi. Bitno je da slika izgleda kao da smo uskočili u Netflixovu seriju o budućnosti.
To je ista ikonografija koja se desetljećima koristila s traktorima, tvornicama i autocestama: lider + stroj + kamera = napredak. Razlika je samo u tome što danas stroj ima “lice”.
Zašto se dužnosnici toliko oduševljavaju robotima?
Oduševljenje je stvarno. Premijeri i predsjednici se smiju, dodiruju robotovu ruku, pitaju ga može li sjesti, praviti kavu, raditi kućanske poslove, štititi granicu. Kao da gledaju magijski artefakt, a ne sofisticiran, ali ipak vrlo ograničen komad mehatronike i koda. tportal.hr
Čak im je i fetiš (rukovanje s robotom) isti.
To odaje dva ključna problema:
- Tehnologija se doživljava kao čarolija, ne kao infrastruktura.
Umjesto da se govori o tome koliko je koštalo uvođenje robota, tko posjeduje tehnologiju, kakvi su standardi sigurnosti, gdje su točni poslovni modeli – razgovor se svodi na “vidi kako lijepo priča i maše”. To je razina odnosa prema tehnologiji koja pripada ranim TV prijamnicima, ne 21. stoljeću. - Digitalizacija se svodi na spektakl, ne na procese.
Tamo gdje je digitalna transformacija stvarna, nema velikih scenskih trenutaka: radi se o API‑jima, interoperabilnosti registara, logovima, procedurama, edukaciji državnih službenika, kurikulumima u školama. To je vizualno dosadno, pa umjesto toga dobivamo humanoida na pozornici.
Ikona niske digitalne pismenosti
Paradoks je jasan: što je politički vrh više zaljubljen u “velike” robo‑geste, to je vjerojatnije da je razina stvarne digitalne pismenosti niska.
- Ako ti je vrhunac digitalne transformacije – robotić koji premijeru poželi dobrodošlicu – vrlo vjerojatno ne razumiješ da digitalizacija počinje s čistim podacima, interoperabilnim sustavima i promjenom organizacijske kulture. A prije svega u obrazovnom sustavu koji ne zabranjuje digitalnu tehnologiju u nastavi, nego nastavu prilagođava potrebi digitalnog doba.
- Ako sanjaš “tisuće humanoida” na paradi, vjerojatno nisi do kraja razmislio ni o stvarnim troškovima, ni o kibernetičkoj sigurnosti, ni o etičkim implikacijama, ni o tome koliko ti trenutno nedostaje medicinskih sestara, nastavnika i inženjera.
- Ako robota vodiš po “Starom” mostu i Baščaršiji, ali građani i dalje moraju fizički nositi papire od ureda do ureda, robot ti služi kao dimna zavjesa, ne kao alat.
Niska digitalna pismenost političkih elita ne znači da oni ne znaju koristiti pametni telefon. Naprotiv, znaju savršeno pozirati za Instagram s robotom. Problem je što:
- ne razumiju razliku između marketinške demonstracije i sustavne implementacije,
- ne razmišljaju u kategorijama standardizacije, održavanja, skaliranja i edukacije,
- tehnologiju doživljavaju kao jednokratnu atrakciju, a ne kao dugoročnu obvezu.
Što bi radili digitalno pismeni lideri?
Digitalno pismeni lideri bi u istoj situaciji izgledali potpuno drugačije, čak i ako bi stajali kraj istog robota:
- više bi pričali o otvorenim podacima, interoperabilnim državnim servisima, kurikulumima informatike i STEM obrazovanju, a manje o “čudesnim mogućnostima robota”;
- naglasili bi tko je vlasnik algoritama i podataka, gdje se hosta sustav, koliki su rizici vendor lock‑ina;
- umjesto obećanja o “tisućama robota”, govorili bi o 5 konkretnih pilot‑projekata s jasno definiranim ciljevima, metrikama i rokovima;
- umjesto da robota šetaju po „starim“ mostovima, robota bi stavili tamo gdje rješava stvaran problem – primjerice u logističke centre, domove za starije, zahtjevne industrijske procese – i objasnili to brojevima, a ne floskulama.
Drugim riječima, robot bi im bio fusnota, ne naslovnica.
“Braća po robotu” kao zajednički simptom
Hrvatska, Srbija i BiH se u puno toga razlikuju – politički sustavi, retorika, razina razvijenosti – ali pred humanoidnim robotom djeluju kao dobro usklađeni boy‑band:
jedan lider, jedan robot, jedna priča o “budućnosti”.
Ta zajednička ikonografija ne govori toliko o napretku tehnologije koliko o stanju političke mašte. Humanoidni robot je savršeni simbol:
- dovoljno je fotogeničan da izgleda kao vizija budućnosti,
- dovoljno je nerazumljiv većini građana da se može “prodati” bilo kakva priča,
- dovoljno je površan da ne obvezuje ni na kakvu ozbiljnu promjenu.
Zato su “braća po robotu” zapravo braća po – niskoj digitalnoj pismenosti.
Što se više dive humanoidu na pozornici, to je jasnije da nisu spremni suočiti se s puno manje glamuroznom istinom: da digitalna transformacija ne izgleda kao film o robotima, nego kao duga, dosadna i zahtjevna reforma sustava, koja počinje u obrazovanju!
A dok god je robot glavni događaj, a ne usputna ilustracija ozbiljne strategije, humanoid neće biti dokaz da smo u budućnosti – nego da još uvijek živimo u prošlosti s boljom scenografijom.
