Dok se lokalna vlast hvali titulom “prvi u Hrvatskoj” po prirodnom prirastu, stvarnost je posve drugačija. Podstrana ne raste zbog vizionarskih mjera lokalne vlasti, već zbog agresivne betonizacije i činjenice da je Split postao nepriuštiv za mlade obitelji. Cijenu tog “uspjeha” građani plaćaju svakodnevnim životom u komunalno zapuštenom prostoru.
Načelnik Podstrane trijumfalno je objavio najnovije podatke Državnog zavoda za statistiku: 137 rođenih, prirodni prirast od +64 i titula najuspješnije općine u Republici Hrvatskoj. U objavi koja pršti od PR optimizma, ovaj se podatak servira javnosti kao izravan dokaz “kontinuiranih ulaganja u kvalitetu života” i “odgovornog vođenja općine”.
Međutim, kada bi se statistički podatci čitali s razumijevanjem, demografski bum Podstrane bi bio alarm za uzbunu a ne razlog za slavlje. Narativ o Podstrani kao “idiličnom mjestu za odrastanje” ruši pogledom na Google maps i ne samo ljetnim prometnim kolapsom ili pokušajem šetnje s dječjim kolicima po ulicama bez nogostupa.
Demografija kao nogometna utakmica: Tko zapravo zabija?
Načelnik o prirodnom prirastu piše kao da je riječ o sportskom natjecanju u kojem se broje samo golovi, dok se stvarno stanje potpuno ignorira. Činjenica je da Podstrana ne bilježi ovakve brojke zbog općinskih potpora ili darovanih bicikala i laptopa za izvrsne učenike. Ti kozmetički darovi dolaze tek na kraju osnovne škole, a problemi za roditelje počinju onog dana kada dijete iziđe iz rodilišta.
Pravi generator prirasta Podstrane je ekonomski potres na splitskom tržištu nekretnina. Split je urbanistički zagušen i cjenovno potpuno nedostupan mladim obiteljima. Podstrana je u tom procesu poslužila kao prisilni ispušni ventil – najbliža dostupna lokacija na kojoj se još moglo kupiti kvadrat stana, makar u zgradi koja gleda ravno u susjedov prozor. To nije organski uspon kvalitete života, već demografsko prelijevanje iz nužde.
“Abnormalna betonizacija” pod krinkom razvoja
Ono što načelnik naziva “poželjnijim mjestom za život”, urbanisti i stanovnici nazivaju stihijskom i abnormalnom betonizacijom. Podstrana je pretvorena u ogromno gradilište na kojem privatni kapital diktira tempo i izgled prostora, dok javni interes kaska desetljećima.
Model je jednostavan: investitori maksimalno iskorištavaju građevinske parcele, betoniraju svaki slobodan kvadrat i podižu zgrade bez ikakvog urbanističkog reda. Rezultat je prostor lišen zelenih površina, parkova i trgova. Podstrana ubrzano gubi vizuru mediteranskog mjesta i postaje prenapučena spavaonica, getoizirana privatnim parcelama bez ikakvog osjećaja za javni prostor i zajednicu.
Mit o ulaganju u školstvo
Dok lokalna vlast kao krunski dokaz brige za mlade navodi izgradjnju nove škole na Miljevcu u koju će učenici i dalje dolaziti organiziranim prijevozom. Činjenica da djeca do škole ne dolaze pješke, kao što je normalno i uobičajeno u urbanim sredinama, već organiziranim autobusnim prijevozom ili u privatnoj režiji roditelja-taksista Ovo nije nikakav nadstandard, već prisilno rješenje i popuštanje pred stihijskom betonizacijom.
Pravo pitanje koje roditelji opravdano postavljaju glasi: Kada će se u Podstrani konačno izgraditi stvarna i funkcionalna mreža kvartovskih škola kako bi djeca mogla bezbrižno i pješke odlaziti na nastavu, baš kao i njihovi prijatelji Splićani?
U Splitu je odlazak pješke u školu sa školskom torbom na leđima i u društvu vršnjaka bazični dio odrastanja, socijalizacije i osamostaljivanja djeteta. U Podstrani je to, nažalost, nemoguća misija. Zbog desetljeća izdavanja građevinskih dozvola “šakom i kapom” – bez planiranja koridora za pločnike i školske objekte – lokalne ulice od Strožanca i Petrićeva do Grljevca, Svetog Martina i Mutograsa ostale su na razini opasnih, uskih seoskih puteva stiješnjenih između betonskih građevina. A mjesta za nove škole u tim naseljima je sve manje i manje.
Najava izgradnje jedne nove škole na Miljevcu u ovakvim je okolnostima tek kap u moru i klasično gašenje požara s ogromnim zakašnjenjem. Podstrana je demografski toliko narasla i prostorno se proširila da joj u ovom trenutku, uz postojeće kapacitete, nedostaju barem još tri osnovne škole kako bi se stvorila održiva mreža ustanova.
Podstranski apsurd: općina dijeli laptope za odlikaše i sportske bicikle za izvrstan uspjeh, dok istovremeno ta ista djeca nemaju niti nogostupa po kojem došla do škole do škole. Sustav koji djecu trajno osuđuje na ovisnost o autobusima i roditeljskim automobilima nije sustav koji ulaže u budućnost – to je sustav koji šminka statistiku dok mu osnovna infrastruktura kronično nedostaje.
Komunalna zapuštenost: Ceste koje ne prate zgrade
Najnepošteniji dio vladajućeg narativa je ignoriranje činjenice da infrastruktura uopće ne prati ovaj divlji rast broja stanovnika. Javne objave i svakodnevne pritužbe građana jasno razotkrivaju razmjere komunalnog kaosa:
- Prometni i pješački slom: Dok općina dijeli bicikle, njezini stanovnici ljeti doslovno stoje u kilometarskim kolonama na Državnoj cesti D8 (magistrali), koja je postala uska grla splitske aglomeracije. Još je gora situacija s lokalnim cestama – to su bivši seoski putevi stiješnjeni između novonastalih zgrada. Većina ulica nema nogostup, rasvjeta je manjkava, a pješačenje s dječjim kolicima predstavlja opasnu avanturu i izravno ugrožavanje života.
- Kanalizacija u 21. stoljeću – tek sada na aparatima: Slaviti titulu “broj jedan u Hrvatskoj” u općini u kojoj se tek u razdoblju od 2023. do 2026. godine, kroz projekte aglomeracije, bagerima kopa i uvodi primarna fekalna odvodnja za dijelove poput ulica Don Petra Cara ili Gornje Podstrane, u najmanju je ruku apsurdno. Činjenica da su se desetljećima crne jame prelijevale u elitnoj turističkoj zoni dokaz je teške komunalne zapuštenosti.
- Infrastruktura koja stalno “gasi požare”: Općina ulaže samo u sanacije cesta, no to je isključivo krpanje rupa i gašenje požara nastalih zbog nedostatka planiranja. Građevinske dozvole izdavale su se šakom i kapom, a da se prethodno nisu osigurale adekvatne pristupne ceste i prateća mreža lokalnih cesta. Zabrane prometa i “privremene” regulacije trajat će čini se i do idućeg načelnika.
- Nedostatak javnih sadržaja za djecu: Unatoč pohvalama o ulaganju u vrtiće i škole, roditelji u Podstrani godinama se suočavaju s problemom upisnih kvota i preopterećenih kapaciteta. Projekti poput škole na Miljevcu ili dvorane u Strožancu dolaze s ogromnim zakašnjenjem, tek nakon što je problem eskalirao do neodrživosti.
Demografski trijumfalizam vs. Infrastrukturni kolaps
Pisanje o prirodnom prirastu kao o „nogometnoj utakmici“ u kojoj se broje samo „golovi“ (novorođeni) klasičan je primjer političkog populizma. Pozitivan prirodni prirast Podstrane (koji je godinama iznimka u demografski devastiranoj Hrvatskoj) ne događa se zbog planskih mjera lokalne samouprave, već zbog geografske blizine i prelijevanja stanovništva iz Splita. Split je postao preskup za mlade obitelji, zbog čega je Podstrana postala prisilna spavaonica.
Slavljenje povećanja broja stanovnika bez osiguravanja uvjeta za te ljude nije uspjeh – to je neodgovornost.
