Operativni djelatnik za sigurnost i civilnu zaštitu novo je radno mjesto u hrvatskim školama, nastalo kao odgovor na rastuću zabrinutost za sigurnost učenika i zaposlenika. Nakon nekoliko ozbiljnih sigurnosnih incidenata u obrazovnom sustavu, postalo je jasno da škole trebaju osobu koja će se sustavno i svakodnevno baviti sigurnosnim pitanjima – ne „usput“, nego kao svojim glavnim poslom. Time se sigurnost prestaje promatrati samo kao fizičko čuvanje objekta, a počinje shvaćati kao sastavni dio odgojno‑obrazovnog procesa. vlada.hr | edusinfo.hr
Za razliku od klasičnog zaštitara, operativni djelatnik je zaposlenik škole, uključen u njezin rad i kulturu. On poznaje učenike, roditelje i djelatnike, sudjeluje na sastancima, surađuje s ravnateljem, pedagogom, psihologom i razrednicima. Zbog toga se od njega ne očekuje samo da „pazi tko ulazi u školu“, nego i da prepoznaje rane znakove sukoba, nasilja ili rizičnog ponašanja te da na njih pravodobno reagira kroz komunikaciju i suradnju sa stručnim službama.
Opis posla operativnog djelatnika obuhvaća nekoliko područja. S jedne strane, tu su klasični zadaci zaštite osoba i imovine: nadzor ulaza i izlaza, obilazak prostorija, briga da su vrata i prozori zaključani, provjera rada videonadzora i rasvjete te sudjelovanje u provedbi kućnog reda. S druge strane, važan dio čine poslovi vezani uz zaštitu od požara i eksplozija, civilnu zaštitu i krizno upravljanje: vođenje računa o prohodnosti evakuacijskih puteva, sudjelovanje u vježbama evakuacije, pomoć u organizaciji postupanja u izvanrednim situacijama.
Treći, često zanemaren, ali ključan segment odnosi se na odnose među ljudima u školi. U planu obrazovanja i opisu poslova naglašava se da operativni djelatnik upozorava na neprihvatljivo ponašanje, smiruje sukobe među učenicima, ukazuje na opasnosti i pruža osnovne informacije osobama koje dolaze u školu. To znači da je u direktnom kontaktu s djecom i roditeljima, a ne samo „u hodniku“ ili na ulazu. Od njega se očekuje da koristi komunikacijske vještine, a ne samo autoritet ili uniformu. pou.hr
Uvođenjem ovog radnog mjesta država pokušava stvoriti sistemski, standardizirani okvir za sigurnost u školama. Umjesto da svaka škola ili osnivač samostalno rješava pitanje zaštite (npr. angažiranjem zaštitarske tvrtke, domara, školskog ložača ili kombinacijom svega navedenog), uvodi se jasno definirana uloga s propisanim kompetencijama i obvezama. Time se sigurnost diže na razinu planiranog, trajnog procesa, a ne povremenog, kriznog rješenja.
Istovremeno, to je i politička poruka da je sigurnost učenika javni interes i odgovornost školskog sustava, a ne nešto što se u potpunosti prepušta tržištu i privatnim tvrtkama. Operativni djelatnik tako postaje veza između „tvrde“ sigurnosti (fizička zaštita, tehnička sredstva, procedure) i „meke“ sigurnosti (odnosi, povjerenje, klima u školi). Kako će se ta uloga razvijati u praksi – ovisit će o kvaliteti ljudi koji budu zaposleni, podršci ravnatelja i stručnih službi te spremnosti cijelog sustava da sigurnost doista shvati kao prioritet, a ne samo kao još jednu administrativnu obvezu.
U hrvatskim školama danas se paralelno sudaraju dva koncepta sigurnosti:
- klasična „privatna zaštita” (zaštitarske službe) kakvu viđamo u bankama i velikim tvrtkama
- novo radno mjesto operativni djelatnik/radnik za sigurnost i civilnu zaštitu koje se uvodi kao zaposlenik škole.
To dovodi do logičnog pitanja koje postavljate: zašto banke gotovo sve outsourceaju, a škole guraju prema internom radniku?
1. Što je operativni djelatnik za sigurnost i civilnu zaštitu u školi
Vlada i MZO su nakon tragičnih događaja (npr. slučaj OŠ Prečko) predložili da svaka škola uvede novo radno mjesto operativnog djelatnika za sigurnost i civilnu zaštitu kao dijela školskog kolektiva.
Opis poslova uključuje, sažeto:
- zaštitu osoba i imovine (kontrola ulaza, otključavanje/zaključavanje, obilazak prostorija, provjera videonadzora i rasvjete)
- zaštitu od požara i eksplozija (prohodnost vatrogasnih pristupa)
- civilnu zaštitu i krizno upravljanje (evakuacijski putevi, sudjelovanje u evakuaciji i spašavanju)
- zaštitu podataka (postupanje s dokumentima, osobnim podacima učenika i zaposlenika)
- komunikaciju i prevenciju među učenicima: upozorava na neprihvatljivo ponašanje, smiruje sukobe, daje informacije osobama koje dolaze u školu itd.
Naglasak u obrazovnim programima za to radno mjesto je upravo na sigurnosti u odgojno‑obrazovnim ustanovama, prevenciji i civilnoj zaštiti, a učenje temeljeno na radu provodi se isključivo u školama/odgojno‑obrazovnim ustanovama.
Drugim riječima: ovo radno mjesto je zamišljeno kao „hibrid” između domara, vatrogasnog povjerenika, koordinatora civilne zaštite i osobe za red i mir, s jakim naglaskom na suradnji s djecom i stručnom službom.
2. Što kaže Zakon o privatnoj zaštiti
S druge strane, privatna zaštita je jasno definirana kao sigurnosna gospodarska djelatnost. Zakonom je propisano da pravne osobe koje žele dodatnu zaštitu osoba i imovine:
- moraju angažirati pravnu osobu ili obrtnika s odobrenjem za obavljanje djelatnosti privatne zaštite ili
- osnovati unutarnju čuvarsku službu koja također mora zadovoljiti uvjete tog zakona.
To je model koji koriste:
- banke
- trgovački centri
- velike državne tvrtke (HP, HEP, sl.) koje provode javne nabave za zaštitarske usluge tjelesne i tehničke zaštite.
Dakle, i škole su pravne osobe i pravno mogu ugovoriti zaštitarsku uslugu putem javne nabave — i dio njih (ili gradovi kao osnivači) to i čini, barem privremeno. Primjer je Grad Zagreb koji je preko zaštitarskih tvrtki angažirao zaštitare u osnovnim školama.
3. Zašto je u bankama i velikim tvrtkama gotovo sve vanjska zaštitarska služba
Kod banaka i velikih kompanija motivi su relativno „čisti” i ekonomski:
- Nije core business
Njihova je osnovna djelatnost financije, logistika, trgovina… Sigurnost je pomoćna funkcija koju je racionalnije ugovoriti nego razvijati vlastitu čuvarsku službu (licence, oprema, nadzor, zamjene, administracija). - Fleksibilnost i skala
Zaštitarska tvrtka ima veći broj ljudi, može pokriti godišnje odmore, bolovanja, rad na više lokacija, 24/7 režim rada, intervencije itd. - Regulatorni zahtjevi
Zakon o privatnoj zaštiti propisuje niz uvjeta za obavljanje tih poslova — lakše je prepustiti njihovo ispunjavanje specijaliziranom subjektu, nego organizirati unutarnju čuvarsku službu sa svim licencama i nadzorom. - Rizik i ovlasti
Banke i slične ustanove imaju veći rizik razbojništava i drugih teških kaznenih djela. Zaštitari imaju jasne zakonske ovlasti (npr. pojedine vrste provjere, zadržavanja do dolaska policije itd.), a tvrtka nosi dio odgovornosti i osiguranja.
Za njih je, pojednostavljeno, čisto i isplativo platiti uslugu po satu/po objektu i sve ostalo „outsourcati”.
4. Zašto se u školama forsira interni operativni djelatnik, a manje vanjska zaštita
Iako postoji pravna mogućnost za angažman zaštitarskih tvrtki, MZO je svjesno odabralo model internog radnika škole. Ključni razlozi:
a) Priroda rizika u školama
Problem sigurnosti u školama je dominantno unutarnji i pedagoški, a manje „klasični sigurnosni incident” tipa pljačka:
- sukobi među učenicima
- vršnjačko nasilje
- problemi mentalnog zdravlja
- ulazak roditelja ili trećih osoba u emocionalno nabijenim situacijama itd.
Stručnjaci za sigurnost i odgoj ističu da se to ne može riješiti samo mjerama čuvanja objekta (zaključavanje, portir, zaštitar), nego kvalitetnim preventivnim programima i rješavanjem konflikata. Operativni djelatnik je zamišljen da bude dio tog unutarnjeg sustava prevencije, a ne klasični „čuvar na vratima”.
b) Kontinuitet, povjerenje i „kultura škole”
U školi dnevno borave stotine djece, roditelja i zaposlenika. Vrlo je važno:
- da osoba za sigurnost poznaje učenike, roditelje i kolege
- da se uklapa u odgojno‑obrazovnu kulturu (komunikacija s djecom, smirivanje situacija, rad uz stručnu službu)
- da bude dio timskog planiranja (godišnji plan, vježbe evakuacije, suradnja s pedagogom/psihologom).
To je puno lakše s internim zaposlenikom koji je stalni član kolektiva, nego sa zaštitarom koji se često mijenja ovisno o rasporedu agencije.
c) Širina posla (nije samo „čuvanje vrata”)
Opis poslova operativnog djelatnika u sebi spaja:
- sigurnost osoba i imovine
- požarnu zaštitu
- civilnu zaštitu i krizno upravljanje
- zaštitu podataka
- komunikaciju i prevenciju sukoba među učenicima.
Privatni zaštitar po zakonu radi tjelesnu zaštitu (nadzor ulaza, ophodnja, sprječavanje protupravnih radnji), ali nema integriranu ulogu u kurikularnim i preventivnim programima, niti u vođenju škole. U školama je prepoznata potreba za širim, „mekšim” profilom.
d) Financijsko‑organizacijska logika javnog sektora
Škole su javne ustanove, s radnim mjestima definiranim pravilnicima i kolektivnim ugovorima. Kad država:
- uvede novo radno mjesto (operativni djelatnik)
- odredi normu (broj radnika prema broju smjena/objekata)[2]
onda to postaje sistemsko rješenje financirano kroz plaće u javnim službama.
Ako bi se išlo na zaštitarske tvrtke, svaka škola ili osnivač trebali bi:
- pokretati postupke javne nabave za usluge zaštite
- upravljati višegodišnjim ugovorima, kontrolirati kvalitetu usluge itd.
Dio gradova to i radi (Zagreb je angažirao zaštitare preko tvrtki), ali MZO želi standardizirano rješenje na razini države – lakše je „ubaciti” radno mjesto u mrežu škola nego svake 3 godine voditi tisuće natječaja za uslugu.[8]
e) Politički i interesni aspekt
Ovdje se sudaraju interesi:
- države i sindikata – skloni su tome da ljudi koji rade u školi budu zaposlenici škole (sigurniji status, javna služba)
- privatnih zaštitarskih tvrtki – kroz Ceh zaštitara javno ističu da je rješenje s operativnim radnikom zanemarilo Zakon o privatnoj zaštiti i ulogu privatne zaštite te da bi upravo zaštitari trebali imati glavnu ulogu u zaštiti škola.[9][8]
Politički je i osjetljivo da se „sigurnost djece u školama” percipira kao prepuštena privatnim firmama (profitni motiv), umjesto kao odgovornost države i školskog sustava.
5. U kojim situacijama se ipak koristi vanjska zaštitarska usluga u školama
Važno je naglasiti da se vanjska zaštitarska usluga u školama već koristi, ali najčešće:
- lokalno i privremeno, npr. Grad Zagreb angažira zaštitare u osnovnim školama[8]
- za tehničku zaštitu (alarmni sustavi, videonadzor, dojava) – što je tipično i zakonski u domenu ovlaštenih zaštitarskih subjekata[4]
- u pojedinim ustanovama (učenički domovi, fakulteti) gdje je noćna ophodnja i tjelesna zaštita standardno ugovorena usluga javnom nabavom.
Dakle, ne radi se o crno‑bijeloj slici „školama je zabranjeno angažirati zaštitare”. Radi se o tome da MZO kao osnovni, sustavni odgovor želi interna radna mjesta, dok lokalni osnivači i dalje mogu dodatno angažirati zaštitare ako to financijski i organizacijski mogu.
6. Sažetna usporedba: interni operativni djelatnik vs. vanjska zaštitarska služba
| Element | Školski operativni djelatnik | Vanjska zaštitarska služba |
|---|---|---|
| Status | Zaposlenik škole (javna služba) | Zaposlenik privatne tvrtke |
| Primarni fokus | Sigurnost + civilna zaštita + prevencija + suradnja s djecom | Tjelesna zaštita osoba i imovine |
| Uključenost u kolektiv | Visoka – dio školskog tima | Ograničena, ovisi o agenciji i rasporedu |
| Fleksibilnost (smjene, zamjene) | Niža, ovisi o kadrovskoj politici države/škole | Visoka – pokriva je agencija |
| Regulatorni okvir | Pravilnici MZO, Zakon o odgoju i obrazovanju | Zakon o privatnoj zaštiti |
| Trošak za školu/osnivača | Fiksna plaća, doprinosi, dugoročna obveza | Usluga po ugovoru, često varijabilni trošak |
| Percepcija javnosti | „Naš čovjek u školi, dio sustava” | „Agencijski zaštitar, vanjska usluga” |
| Tip rizika za koji je optimalan | Prevencija, sukobi učenika, sigurnosne procedure škole | Visokorizične situacije, noćno čuvanje, objekti s većim rizikom razbojništva |
7. Zašto „ne kao u bankama”?
Kad se sve zbroji:
- banke i velike firme gledaju sigurnost kao tehničko‑operativnu uslugu i ekonomski problem → zato outsourcing.
- škole gledaju sigurnost (barem deklarativno) kao dio odgojno‑obrazovnog procesa i brige za djecu → zato preferiraju internog čovjeka uklopljenog u pedagoški sustav.
Dodajte na to:
- javni sektor logiku (radna mjesta, kolektivni ugovori, politička osjetljivost)
- interesne sukobe (sindikati vs. zaštitarske tvrtke)
- prirodu rizika (unutarnji, pedagoški vs. „pljačka banke”)
i postaje jasnije zašto se MZO odlučilo za model operativnog djelatnika kao zaposlenika škole, iako pravno nije isključena ni opcija ugovaranja klasične zaštitarske službe.
